Tako imamo dvije vrste emocija u svakoj stresnoj situaciji. Jedna vrsta emocija su one iz podsvjesti; to su emocije djeteta koje to doživljava po prvi put i one su previše strašne za našu svijest. Zato se zaštitimo ovim drugim emocijama kao što je ljutnja, nasilje, vrijeđanje ili osjećaj žrtve.
Što je više bilo stresnih situacija u djetinjstvu (od prve do sedme godine), to je naša potreba za zaštitom veća. Posvjesna zaštita manifestira se u vidu karaktera osobe; što nam smeta, na što smo osjetljivi, što nas ljuti, plaši, odbija i privlači, sve je to samo štit koji ima funkciju da se branimo od situacija na koje smo naučili biti osjetljivi u djetinjstvu.
Da bi se mogli uspješno štititi, potrebno su nam i napadači, inače bi taj identitet bio ugrožen (zamislite da se bojimo napada, a da nas zapravo, nitko nikad ne napada ili ugrožava). Zbog toga doživljavamo praktički svaku situaciju u životu kao potencijalnu opasnost (za tijelo ili um). Prilazeći životu na taj način uglavnom nađemo dovoljno razloga za branjenje pa je naš doživljaj svijeta većinom negativan. Zasnivamo svo naše iskustvo na iskustvima preplašenog djeteta, jer to su najjača iskustva. Tih iskustava nismo svjesni (to je važno za upamtiti) i iako spremljena u podsvjesti, ona konstantno djeluju na nas, upravo preko podsvjesnog lučenja kemikalija.
Kao što sam spomenuo, svaka emocija ili osjećaj zahtijeva od tijela da izluči određene kemikalije koje odgovaraju tom osjećaju. Na taj način mi aktivno reagiramo na svijet oko sebe. Na primjer, kada bi stajali na sred ulice i gledali kako autobus juri na nas, naše nadbubrežne žlijezde počele bi lučiti adrenalin i ostale kemikalije straha i mi bi pokrenuli naše tijelo kako bi se zaštitili od takvog kemijskog lučenja. Kada do kemijske reakcije ne bi došlo, mi bi i dalje gledali kako autobus ide prema nama, ali ne bi mogli pomaknuti tijelo jer ne bi osjetili strah (kemikalije). Stoga je bitno prepoznati koje smo to kemikalije navikli proizvoditi u određenim situacijama, jer ukoliko proizvodimo pogrešne kemikalije, pogrešno ćemo doživljavati situaciju, počinit ćemo brojne greške i život će nam biti težak. Zamislite kvalitetu svoga života kada bi stalno od konopca vidjeli zmiju...
Podsvjest, dakle, ima funkciju zaštite svijesti skladištenjem traumatičnih doživljaja. Podsvjest takoder razvija naviku zaštite, i ta navika postaje dijelom karaktera osobe. Vede taj karakter koji je zasnovan na podsvjesti nazivaju lažni ego, ili lažni ja (privremeni identitet). Podsvjest će tako skladištiti traume dok ne dođe do prezasićenosti. Tada se podsvjest prazni u tijelo.
nastavak --> strana 1 2 3 4 5
